Iskoristite li odnos da biste utvrdili o čemu ste ustvari ovisni, on će se pretvoriti u najmoćnije sredstvo vašeg osobnog rasta. No, ako pri tom okrivljavate drugu stranu, do rasta ne dolazi, a sam odnos propada i umire.
Ovdje nam pomaže i malo filozofskog nazora, te shvaćanje da svoj život i živimo da bismo učili. Također će pomoći i svijest o tome da je život i više no samo jedno putovanje ovim svijetom u našem sadašnjem tijelu.
Ako je velik dio vremena koje provodite u vašim odnosima – skladan, osim jednog manjeg postotka koji se, recimo, kreće između 10% i 30%, možete smatrati da je vaš odnos savršen. Bit ćete sretni većinu vremena, a kad se pojave ona druga, ružna vremena u njemu, možete se povući u sebe i radom na sebi pronaći prave razloge za njih. Tada će vaša veza postati vaš glavni zgoditak.
Na ovaj se način veza može i održati i sačuvati. Nema “savršene” veze, jer niti mi nismo savršeni. Odnos nam služi kao zrcalo za vlastite nedostatke i nesavršenosti. Kad se u njemu pojavi nesklad, moramo ga početi obrađivati postupkom. Trebamo postati svjesni i preuzeti odgovornost za svoju reakciju – radi se samo o našim vlastitim ovisnostima, koje se osjećaju ugroženima. Moramo prihvatiti svoju patnju bez opiranja i bez okrivljavanja. Moramo je iskusiti, shvaćajući da tako radimo na pročišćenju vlastitog potisnutog materijala. Doći će do preobrazbe. Drugi će bez greške otkriti i osjetiti koliko smo se izmijenili, pa će se i sami zauzvrat izmijeniti. Nema potrebe za bilo kakvim borbama, raspravama, razjašnjavanjima, svađama ili uvjeravanjima. Sve nas to vodi tek do poraza nad samim sobom, jer i ako pobijedimo – izgubili smo; a naša se ovisnost nastavlja.
Međutim, teško je održati savršenstvo prihvaćanja, kad se nađemo oči u oči sa stresovima koji se tijekom odnosa neprekidno ponavljaju. Čak i kad za to preuzmemo odgovornost i kad obrađujemo, nailazimo na točku kad moramo reći “dosta”. Moramo povući razumnu granicu ravnoteže između obrade postupkom kao izgovor za održavanje jednog lošeg odnosa, za podnošenje neke loše situacije ili kao opravdanje za vlastite nesigurnosti. Ako obrada postupkom nije dovela do preobrazbe, a naša je točka tolerancije sve bliže, možda treba raspraviti o svojim osjećajima, ukoliko to već niste učinili, bez međusobnog okrivljavanja, otprilike ovako: “Kad ti učiniš to i to, izazivaš moje osjećaje……………………. . Bi li to mogao učiniti na neki drugi način ?” Ako nam partner nije u stanju izaći u susret, a uistinu smo dosegli točku tolerancije ili nas nastavlja okrivljavati, iako smo već preuzeli vlastitu odgovornost, takvu bi vezu možda valjalo okončati i ostaviti iza sebe.
Ovisnost o odnosu može se javiti na bilo kojoj razini našeg bića, kao na primjer u Sigurnosti, kad ovisimo o drugima radi njihove materijalne podrške; u Moći, kad nadziremo ostale, jer tako od njih pribavljamo energiju; u Srcu, kad nastojimo pobjeći od usamljenosti. Od svih tih ovisnosti, čini se da je najopravdaniji bijeg od samoće. Možda će vam biti teško shvatiti, zbog čega želju za odnosom s nekim, da bismo olakšali svoj osjećaj usamljenosti, nazivam ovisnošću, kad to nije ono čemu odnosi služe ?
Pitanje samoće je ono, s kojim se svi mi moramo suočiti. Treba to i shvatiti, jer ovisni jesmo, i ma koliko vremena provodili s drugima, pa čak i s onima najvoljenijima, time ne uspijevamo ukloniti svoju usamljenost. Novosti i uzbuđenja koja sa sobom donose nove ljubavi i veze, posebno ako su i seksualne naravi, privremeno ušutkavaju tu samoću u nama. No, već nakon nekog vremena više nemaju isti učinak i usamljenost se vraća u naš život na velika vrata. Tada možemo krenuti u potjeru za sljedećim odnosom, ali nastavljamo suzbijati svoju usamljenost, postajući u svojim vezama sve površniji, sve skloniji iskorištavanju drugih. Na kraju, naša će nam karma sama prirediti situaciju namijenjenu tome, da nas jednom zauvijek nauči kako se od usamljenosti ne može pobjeći.
Ako niste razvili svoju sposobnost za ljubav prema sebi, bit ćete usamljeni bez obzira s kim se trenutno nalazite. Nećete znati kako prihvatiti ljubav koju vam drugi nude, pa čak i kad vas iskreno vole. Možda ste i sami to iskusili, u obrnutom smjeru – možda ste već voljeli nekoga tko nije znao prihvatiti vašu ljubav, jer sam nije stupio u dodir s ljubavlju u samom sebi.
Integriranje samoće jedini je put, koji pouzdano izvrsno djeluje na sve ovo. Integriranje patnje, osjećaja izoliranosti, odvojenosti koju osjećate – sve će vas to na kraju dovesti i do konačne preobrazbe, pa svoju ljubav više nećete doživljavati kao bolnu. Bolna je sada, jer smo razvili naviku suzbijanja tih osjećaja. Kad se oni jednom integriraju, dobivate osjećaj osobne snage, u svojoj se nutrini osjećate cjeloviti, odabirete boravak među drugima zato da biste s njima podijelili sebe i svoju radost, a ne više u nadi da ćete među njima pronaći svoj spas, sreću i mir. Osloniti se na samog sebe – to je zadaća, koja se mora naučiti. Potrebno je uroniti u sebe i dobrodošlicom pozdraviti sve osjećaje na koje tamo naiđete.
Možda ćemo nešto bolje shvatiti prirodu usamljenosti, postanemo li svjesni dinamike seksualne cjelovitosti. Obično se osjećamo nepotpuni, ako nismo u bliskoj vezi s nekom osobom suprotnog spola. Kad ostvarimo takvu vezu, u nama se javlja osjećaj pseudo cjelovitosti, potpunosti. No, pravi osjećaj potpunosti je upravo ono, što možemo pronaći u svojoj vlastitoj nutrini, zahvaljujući osobnom rastu koji na kraju postižemo duhovnim vježbama i radom na sebi.
Autor: John Ruskan, Izvor: Emocionalno pročišćavanje
77