Prihvatiti svoje osjećaje takve, kakvi oni jesu – to je sve, od čega se prihvaćanje samog sebe i sastoji. Nužan dodatak prihvaćanju je, ostajanje bez reakcija. Ne možete prihvatiti negativne osjećaje, a zatim misliti da imate slobodu djelovanja na njih ili ih na bilo koji način proširiti u beskraj. Bila bi to ozbiljna pogreška. Prihvaćanje ima smisla samo kad vi prestanete reagirati.
Biti bez reakcije znači, ne uzbuđivati se zbog negativnih osjećaja te ne biti njima motivirani. To ne znači da se prije svega trebate pokušati opirati, ograničavati, nadzirati ili prestati doživljavati osjećaje. Jer, osjećaji se pojavljuju spontano, a pokušaj da ih se obuzda dovodi do suzbijanja. Trebali biste dopustiti da se i osjećaji i bilo koji fizički izražaj koji ih prati pojave, jer je to dio unutarnjeg oslobađanja (kakvo je i smijeh i plač), no zatim na njih ne bi trebalo reagirati.
Kad ne reagirate, to vas ne odvodi u suzbijanje, jer dopuštate osjećaju da se u cijelosti izrazi u vašoj svijesti, ušavši u njegovo izravno doživljavanje. Sve što je potrebno za uklanjanje suzbijanja je izravno doživljavanje osjećaja. Niste prisiljeni djelovati na osjećaj da biste izbjegli suzbijanje. Kad se osjećaji pojave, nalazite se u nesigurnom položaju. Još niste integracijom oslobodili niti jednu od napetosti u osjećajima. Javlja se iskušenje da djelujemo na osjećaj, kako bismo se oslobodili ove napetosti.
Nemojte to učiniti. Ne dopustite negativnom osjećaju da vas motivira. Ne proširujte negativnost u beskonačno, čineći ili izražavajući bilo što, što bi se vjerojatno na duži rok pokazalo samodestruktivnim. Naučite sofisticirane tehnike koje će vam omogućiti da razriješite negativne osjećaje bez izravnog djelovanja na njih; no, tada prije svega trebati vježbati snagu volje i samodisciplinu. Volja je važna djelatnost intelekta koji se sada mora koristiti.
Nereagiranje je od suštinskog značaja s obzirom na aktivne osjećaje, kakve su srdžba, posesivnost, ljubomora ili neodgovarajući seksualni nagoni; no, ono je važno i na radu s pasivnijim osjećajima kao što su strah, tuga ili osamljenost. Kad popuštamo negativnim osjećajima, kad nas oni motiviraju, tada ojačavamo snagu koja nama vlada, kao i negativni obrazac. Kad ne reagiramo, oslobađamo se obrasca.
Najteže je ne reagirati kad nas netko napada, dok se mi branimo. Ako ste vježbali nereagiranje u svoje slobodno vrijeme, meditiranjima, stekli ste sposobnost da izdržite i tijekom najstresnijih razdoblja. Tada se možete mnogo djelotvornije izboriti za svoja prava, jer vam osjećaji ne stoje na putu, iako možda još uvijek osjećate njihovo naviranje.
Kad prestanemo reagirati, to ne znači da ćemo ostati pasivni na nečiju agresivnost; to samo znači, da više ne svaljujemo krivicu na njega. I iako vam se na ovom stupnju to još ne čini očevidnim, vi ste samo stvorili ili privukli ono, za što vam se čini da se na vas obrušava iz smjera druge osobe. Sve to trebate intelektualno priznati, ali zbog toga nemojte odustati od obrane svojih prava.
Dakle, kad vam se čini da vas druga osoba blokira, ustvari blokirate sami sebe. Osjećat ćete srdžbu, jer je vaše središte Moći frustrirano, no nemojte niti pomišljati da vas je razljutio onaj drugi. Preuzmite odgovornost za svoju srdžbu i oslobodite je se pomoću ovog postupka. Tek zatim možete nastaviti i s radom na odnosu s tom osobom, kako biste učinili potrebne stvaralačke promjene s obzirom na situaciju. Bit ćete iznenađujuće djelotvorniji u primjenjivanju ove promjene, jer mu se više nećete približavati s osjećajem ljutnje. No, vrlo je vjerojatno da će se situacija ionako automatski izmijeniti, već i zbog vašeg prihvaćanja sebe.
Autor: Jonh Ruskan, Emocionalno pročišćavanje
114