UČITI VOLJETI SEBE
Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza između uzroka i posljedica, pa ćete vidjeti zašto privlačite baš tu bolnu situaciju. Tada ćete shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov.
Trenuci vanjskih problema postat će sve rjeđi i mirno, radosno življenje postat će uobičajeno. Naučit ćete istinski voljeti sebe. To je Put.
Problem u prihvaćanju sebe je što nesvjesni dio nas – ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama – smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši. To znači da, kad god bismo mogli vidjeti negativnost u nama, strah nas sprječava da je vidimo. Rekli smo da je strah negiranje svih drugih osjećaja u nama i da je jedini način da ih vidimo taj da osjetimo strah. Ako i strah potisnemo tada smo konfuzni i ne vidimo istinu, pa krivo reagiramo – povrjeđujemo sebe i druge. Ako budete dovoljno iskreni sa sobom, vidjet ćete da postoji jedan dio u nama koji ne priznaje bol i frustraciju; da postoji mjesto na kojem ste ljuti i zlobni zato što ne postoji autoritet koji voli i koji će za vas eliminirati neželjene događaje. Ovaj stav proistječe iz krivog uvjerenja da bi život morao biti samo med i mlijeko, pa se bojite bola. No, strah od bola dovodi do još većeg bola u životu.
Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svjesni svog Istinskog ja koje je načinjeno na sliku i priliku Boga. Osim toga, tada imamo izbor da biramo iz ljubavi, jer vidimo i negativnost.
KAKO DONOSITI ODLUKE
Odlučivati je vrlo važno u životu, jer sve je odlučivanje.
To nije samo vidljivo kod djela, nego uključuje i emocionalni stav sadržan u odluci. Dar slobodne volje sadrži slobodu biranja, ali uključuje i odgovornost za prihvaćanje rezultata odabira. Većina ljudi nije svjesna da svojim odabirima kreira svoj život, pa je za sve ono loše što nam se događa kriv Bog, sudbina, drugi ljudi ili okolnosti.
Svaka odluka može biti kriva ili prava. Ispravno možemo odlučiti ako istinito vidimo situaciju. No, percepcija okolnosti u kojima moramo donijeti odluku određena je “lećom” kroz koju gledamo. U nekim područjima našeg života “leća” je iskrivljena strahovima i tada ne možemo ispravno odlučiti. “Leća” su kriva rješenja iz djetinjstva, odnosno način kako je dijete pokušalo negirati bolna iskustva. Maske su takve “leće”. Lažna rješenja su način borbe protiv svjetla, bola i onoga što se želi izbjeći.
Kada je lažno rješenje povlačenje od osjećaja, voljenja i življenja, maska izoliranosti, to je obrana da ne budemo povrijeđeni. Samo nakon rada na sebi uviđamo kako je to kratkovidan “lijek”. To će nam dati snagu da se mijenjamo i da radije osjetimo i bol, nego da ništa ne osjećamo, ili da osjećamo samo malo. Nakon neprekidnog rada na sebi i nakon što hrabro prođemo kroz privremene periode obeshrabrenja i otpora, doći će prijelomni trenutak kad iznutra više nećemo biti mrtvi. Ali prva reakcija neće biti ugodna. Ona to ne može biti, jer će doći oni bolni osjećaji koje smo do sada izbjegavali i plaćali za to cijenu koja se ne isplati, ali toga nismo bili svjesni.
Kada je lažno rješenje pokornost, slabost, bespomoćnost i ovisnost kao sredstvo da druge natjeramo da se brinu za nas ili da nas vole kao da smo mala djeca, i to ne nužno materijalno nego emocionalno, to je rješenje koje samo dovodi do više bola. Prepoznat ćete masku ljubavi u tom rješenju. Stalna ovisnost o drugima stvara strah i bespomoćnost. Ona oslabljuje vjeru u nas same. Kako nas rješenje povlačenjem čini osjećajno mrtvima i lišava nas smislenosti života, tako nas pokorno rješenje lišava neovisnosti i snage i ne stvara ništa manju izolaciju od onog prvog, iako to čini kroz drugačiji unutarnji način.
U djetinjstvu smo nastojali izbjeći bol tako da smo htjeli imati jaku osobu da se brine za nas. U odraslom dobu na taj način samo pojačavamo bol, jer nikada ne možemo naći takvu osobu. Ta osoba moramo biti mi sami.
Čineći sebe smišljeno slabijima, mi upotrebljavamo tiraniju najgore vrste prema drugima. Ne postoji jača tiranija od one koju slaba osoba upotrebljava na onu jaču ili čitavu svoju okolinu. To je kao da ona stalno govori: “Ja sam toliko slab. Morate mi pomoći. Ja sam toliko bespomoćan. Vi ste odgovorni za mene. Greške koje činim se ne računaju, zato jer ja ne znam bolje. Ne mogu si pomoći. Vi mi stalno morate udovoljavati i opravdati sve moje greške. Ne možete očekivati da preuzmem odgovornost za svoja djela ili da ne činim ono što bih trebao. Ja ne mogu uspjeti, jer sam slab. Vi ste jaki, pa stoga morate sve razumjeti. Vi ne možete imati neuspjehe, jer ja to ne mogu podnijeti.” Tako takva slaba osoba kroz samoudovoljavanje, lijenost i samosažaljenje postavlja nemoguće zahtjeve za svršenosti prema drugima.
Da bi se shvatio takav emocionalni stav u sebi, treba te emocije i očekivanje prevesti u jasne i sažete misli. Pogrešno je misliti da je slaba osoba bezopasna i da manje povrjeđuje druge ljude od otvoreno dominirajuće i agresivne osobe. Sva lažna rješenja, maske, donose neizmjerni bol nama samima kao i drugim ljudima.
Povlačenjem se odbacuju drugi ljudi i tako im se ne daje ljubav koju žele. Pokoravanjem mi ne volimo, već samo očekujemo da vole nas. Ne vidimo da također i drugi imaju svoje ranjivosti, slabosti i potrebe. Tada mi odbacujemo sve one dijelove njihove ličnosti koji nisu savršeni i tako ih povrjeđujemo.
Agresivnim rješenjem, mi guramo druge ljude od sebe i otvoreno ih povrjeđujemo s lažnom nadmoćnošću. U svakom lažnom rješenju mi povrjeđujemo druge, ali i same sebe. Zato što je odluka za bol, iako nije svjesna jer je obrana, mora imati svoje bolne posljedice.
Jedini način da donesemo ispravnu odluku je da pogledamo u svoje osjećaje. To znači pogledati ispod maske ili vanjske dobre volje, u negativni dio ličnosti. Kad se susretnemo s tim bolom, da li je to samo onaj bol iz djetinjstva? Nije samo, nego je to mnogo više sadašnji bol od neispunjenja zbog lažnih rješenja. Što sve činimo da ne bismo osjetili usamljenost, bespomoćnost, prazninu i druge osjećaje koji nam nisu ugodni. Ali, ako se prvo susretnemo sa strahom, ispod njega ćemo naći sve te osjećaje i shvatiti da ih stvaraju naše trenutno neispunjene potrebe.
Kako budemo išli kroz proces u kojem postajemo svjesni naših potreba i frustriranosti zbog njihovog neispunjenja, prvo ćemo pronaći potrebu da budemo voljeni – jednako kao što i dijete treba dobivati ljubav i pažnju. Međutim, ne može se reći da je potreba da se bude voljen djetinjasta
i nezrela. Ona je jedino takva kad odrasla osoba odbija dati ljubav, tako da potreba za ljubavi ostaje neispunjena. Zbog lažnih rješenja, mi guramo potrebu da budemo voljeni u nesvjesno. Zato naša sposobnost da pružamo ljubav ne može rasti. Često smo rekli da je sposobnost za ljubav pitanje stupnja.
Kako se susrećemo s bolom, ono što se događa u nama je ogroman pritisak potrebe za ljubavlju. Ali, sve dok ne naučimo davati ljubav, mi ne možemo zadovoljiti svoju potrebu da budemo voljeni. Taj bol mora biti u cijelosti doživljen. Moramo postati svjesni koje su točno naše potrebe – da pružamo i dobivamo; frustracije zbog tog pritiska i želje da od svega toga pobjegnemo. Ali osjećajući sve te osjećaje, mi jačamo i ozdravljujemo, više ne bježimo od rizika života i samih sebe i tad će se pojaviti nove mogućnosti koje će polako ispunjavati naše potrebe u mjeri u kojoj se odričemo lažnih rješenja. Kroz taj privremeni tunel moramo proći.
Strah od bola nestaje kada prihvaćamo bol u našem životu kada se on pojavi. Drugi razlog je nespremnost da se plati cijena ili posljedica pogrešne odluke, a to je opet razočaranje i bol. Dijete u nama želi siguran “ključ” za sve probleme, čarobni štapić, čarobnu tehniku.
Nesvjesno želimo “slobodu” da činimo što želimo, bilo da je to dobro za nas i druge. Kad to ne funkcionira, a nikad ne funkcionira, tada krivimo druge, okolnosti ili Boga.
Mi još uvijek čeznemo za autoritativnom figurom, koja će preuzeti posao za nas kada život postane opasan i neizvjestan, kada nas pogreške prisile da platimo za njih cijenu. Mi se još uvijek zavaravamo da je moguće izbjeći pogreške, kao i plaćanje cijene za njih.
Kada postoji neovisnost, nema potrebe za autoritetima koji će odlučivati umjesto nas. Postoji jasno opažanje onoga što je istina i onoga što je lažno, tako da stoga može postojati slaganje i neslaganje bez pobune ili pokoravanja zbog straha. Put prema toj jasnoći i sposobnosti da razlikujemo je voljnost da tražimo, preispitujemo, temeljno istražujemo, da budemo otvoreni. Takvo usmjerenje zahtijeva strpljenje, radije nego brze, gotove odgovore, u pogledu bilo kojeg određenog pitanja u vašim životima. Djetinjasta, ovisna osoba želi brze i lagane odgovore, pa je stoga sklona donositi prebrze zaključke. Ustrajavanje na brzom i laganom rješenju sprječava put prema jasnoći i istini.
Zrele odluke ćemo moći donositi kada budemo znali što stvarno želimo. To znači pogledati u naše emocije i naći suprotnu namjeru koja nije svjesna. Kad je spoznamo, ona gubi snagu da utječe na ono što želimo postići.
Sljedeći korak je da vidimo koju cijenu moramo platiti za određeni odabir. Jer za svaku alternativu postoji korist, ali i moguća šteta. Moramo uzeti u obzir da možemo rijetko biti sigurni da je naš odabir pravi. To znači da svaka odluka u sebi nosi rizik, pa nam je za zrelo odlučivanje potrebna i hrabrost. Ako tako budemo radili onda će čak i pogrešna odluka značiti rast, jer ćemo znati da smo učinili najbolje što smo znali i zbog toga ćemo moći naučiti iz napravljene greške, bez da upadnemo u osjećaj krivnje uzrokovan potrebom da budemo savršeni. Iz takvog načina odlučivanja ne dolaze konflikti i zbunjenost.
Zrelo donijeti odluku, pa čak i ako se pokazala pogrešnom, je zdravije, jer ste stvari vidjeli jasnije, svjesni da sve ima svoju cijenu i jer ste imali hrabrosti vjerovati sebi – dakle biti u svojoj istini.
Dobit je u tome što ste imali hrabrost provjeriti da li je to doista istina, pa ako i nije bila, onda ste naučili što jest istina. A to znači rasti, jer smo spoznali grešku koju i onda možemo mijenjati.
Pokoriti se, znači zbog straha od odlučivanja natovariti drugome odgovornost za naš život. U povlačenju, mi nikada ne pružamo toplinu i nikada ne ispunjavamo potrebe drugih ljudi. Jer, kada smo otuđeni sami od sebe i savršeni, mi ne možemo ne povrjeđivati druge ljude.
Kada smo u maski, mi ne dozvoljavamo drugoj osobi da nam se približi zbog straha od razotkrivanja i tako odbijamo drugu osobu, a da toga nismo ni svjesni. Jedino kada budemo razumjeli druge ljude, a to je prvenstveno rezultat poznavanja samih sebe, mi prekidamo taj začarani krug.
Izvor: TRAŽIMO ISTINU, Vesna Gračner, prof. psihologije
463