TRAUMA
S vremena na vrijeme otkrivamo, da ne možemo zaboraviti neke negativne, traumatične događaje iz prošlosti. Zadržavamo se ne tome što se dogodilo, oživljavamo ih i ograničavamo svoju spontanost upornim razmišljanjem o tom događaju. To se može dogoditi žrtvama zločina, zlostavljanja ili napada, koje su pretrpjele dubok psihološki šok ili patnju.
Trauma je, ustvari, suzbijanje u kojem se osjećaji nehotice odbacuju, blokirajući tako oslobađanje energija. Čini se da je ovaj mehanizam dio naše instinktivne obrane. Rad s traumatičnim reakcijama oduvijek se nalazio u žarištu tradicionalne psihoterapije. Trauma nastaje zbog patnje uključene u događaj, s kojem se nismo suočili i proživjeli je. Umjesto toga, zadržavamo se u umu, neprekidno se događajem baveći u mislima. U tome ima i ironije, jer bi nam naše misli trebale biti štit od vlastitih osjećaja. I iako smo u mislima stalno zabavljeni događajem, osjećaji nisu integrirani, već nas počinju progoniti. Nema drugog načina da se traumatični osjećaji pročiste, osim onoga, da im se prestanemo opirati, te ih iskusimo, dakle, da učinimo ono što smo izbjegli kad nas je događaj zadesio.
Prestanak opiranja traumatskim osjećajima dovodi do integracije. Morate pozorno pratiti način na koji odbacujete i opirete se svojim osjećajima; naprosto im dopustite da postoje, da prođu kroz vlastiti ciklus, te da se konačno i oslobode.
Pokušajte uočiti razliku između svojih misli i osjećaja. Vrlo često se u mislima javlja i vrlo snažna komponenta krivnje. Tada ostajete nesposobni za pročišćenje osjećaja, dok oni ostaju i nadalje zarobljeni u vašem energetskom tijelu.
Traženje razumijevanja/Traganje/Analiziranje/Razmišljanje
Traženje nečijeg razumijevanja može vas spriječiti u izravnom proživljavanju vlastitih osjećaja, pa se stoga može smatrati i odbacivanjem sebe. Većina ljudi toga nije svjesna. Misle, da tražeći razumijevanje, počinju bolje razumijevati i upoznavati sami sebe, te da će se tako bolje suočiti sa svime što im budućnost nosi. Ishod je neprekidna mentalna aktivnost, poznata i kao razmišljanje.
Obuzetost mislima oduvijek se smatrala preprekom na putu do duhovnog prosvjetljenja, ili do mentalnog i emocionalnog zdravlja, ako vam se više sviđa da tako gledate ne to. Prvenstveni cilj meditativnih disciplina je smirenje uma, a ne pronalaženje raznih odgovora. Kad se um smiri, odgovori će stići i sami, no to neće biti odgovori uma. Um nikada ne može nadrasti ono što je poznato, a poznato nam ne pruža ono što trebamo.
Drugim riječima, kad je um smiren, može doći do izravnog proživljavanja. Nalazimo se upravo u trenutku koji doživljavamo, pa odgovori nailaze spontano.
No, ima ovdje ponešto, što bi trebalo shvatiti. Ključ je u ispravnom korištenju uma i razuma, a ne u njihovoj zlouporabi. Trebamo razumjeti način rada svojih energetskih sustava, a to uključuje i spoznaju njihovih granica. Na kraju bismo trebali postati svjesni svojih obrazaca, uvjerenja i motivacija. Potrebno je spoznati kako pristupiti svojim problemima i kako raditi na sebi.
Jer, zloupotrebljavamo svoj um kad tragamo za onim odgovorom, koji će iznenada sve staviti na svoje mjesto. Takvog odgovora nema, i neće sve uvijek biti u redu. Zatim, dolazi i do integracije. Pretjerano analiziranje postaje, i naša čvrsta obrana, i naš bijeg od nje.
Bijeg od stvarnosti
Kad uronite u djelatnosti sa svjesnom ili nesvjesnom namjerom izbjegavanja osjećaja, zapravo pokušavate bježati.
Za taj bijeg nam može poslužiti bilo što. Najvidljiviji je način zabava: televizija, filmovi, vijesti, radio, knjige i glazbeni proizvodi svih vrsta – sve ono, što nam u izobilju nudi naša kultura. No, pobjeći se može i u svoj posao, u seks, mijenjanje partnera, humanističke ciljeve, umjetnost, u bilo što. Pritom nije sama djelatnost ono, od čega se bijeg sastoji, već je to način, na koji se njome služimo.
Svakako, s vremena na vrijeme svi mi osjetimo posve razumljivu potrebu da pobjegnemo od pritisaka svakodnevne rutine. Kad je takav bijeg svjestan i umjeren, nema nikakvih posljedica. No, o odbacivanju sebe počinjemo govoriti kad se takav bijeg od stvarnosti pretvori u pretjeranu i prisilnu potrebu.
Dobro bi bilo upitati se, bavimo li se nekom djelatnošću zato da bismo u njoj pronašli sreću, ili da bismo izrazili sreću koju iznutra, u sebi osjećamo. Najčešće je malo od onoga što radimo takve vrste, da bismo mogli ustvrditi kako izražavamo sreću. Stoga ostajemo u zamci dualističkog svijeta, zaboravljajući onu duhovnu istinu, da sreća mora doći iznutra, kroz pomirenje i nadilaženje dualnosti.
Autor: John Ruskan, Emocionalno pročišćavanje
649