Živjeti s krizom

Duhovne krize su uobičajeni dio duhovnog razvoja i tijekom svog duhovnog puta svatko prolazi kroz njih. Kroz takva razdoblja nekad ljudi mogu proći sami, uz podršku bliske osobe, dok im je nekad potrebna stručna pomoć, koju im može pružiti iskusan duhovni učitelj ili psihoterapeut koji će znati postaviti pravilnu dijagnozu.
Nekim ljudima je za vrijeme duhovne krize vrlo teško obavljati svakodnevne poslove, budući da su do te mjere preplavljeni unutarnjim iskustvima da ih teško mogu integrirati.
Preplavljuju ih osjećaj napuštenosti, strah od ludila i od smrti, što zna biti vrlo teško, osobito ako čovjek nema podršku okoline ili kompetentnih osoba. Javljaju se sjećanja na teške bolesti, po život opasne nesreće, uznemirujući događaji te davno potisnute i zaboravljene traume iz ranog ili kasnijeg djetinjstva ili pak biološkog rođenja, sa svim pratećim osjećajima, preplavljuju ih iskonski strahovi i potpuna sumnja da će se ikad izvući iz toga.
No, ma kako neugodni bili, kaos i kriza prilika su za rast budući da nas konfrontiraju s neskladom u nama i našem načinu života te potiču na konstruktivnu promjenu. A za to treba vremena i strpljenja.
Ako se bola oslobodite prije no što ste odgovorili na njegova pitanja, oslobodit ćete se i Jastva. (Carl Gustav Jung)

Duhovna kriza je čišćenje, katarza i uvijek dovodi do nekog važnog pomaka. Idealno bi bilo kada bi čovjek bio svjestan toga što se s njime događa te se na neko vrijeme mogao povući iz svakidašnjice i posvetiti sebi. Jednom započet proces mora ići do kraja. Dobro bi bilo proći kroza nj prirodnim putem, živjeti ga i odživjeti u potpunosti, ma kako bolan bio, ne smirujući niti potiskujući njegove neugodne manifestacije nikakvim vanjskim sredstvima. Pri tome vam može pomoći dobar terapeut koji ima i osobnog i profesionalnog iskustva s takvim vrstama kriza.
I osobi koja odluči sama proći kroz svoju krizu bit će lakše bude li imala podršku nekoga u koga ima povjerenje.

Sam proces će potaknuti i olakšati:

  • slušanje glazbe koja pobuđuje emocije i budi sjećanja na prošla iskustva
  • obraćanje pozornosti na snove i rad na njima
  • crtanje, ples ili neki drugi način izražavanja emocija
  • razvijanje vlastitih rituala, vizualizacija i slično
  • razmišljanje i meditacija o temama koje su u neposrednoj vezi s krizom, npr. o sadržajima koji kroz snove, sjećanja ili tjelesne manifestacije žele izaći na površinu.
    Korisno je potom zapisati, nacrtati ili na neki drugi način izraziti doživljaje koji su se javljali tijekom meditacije.
    Ukoliko pak osoba nema prilike povući se i posvetiti se krizi, treba pronaći način kako se nositi s njom, a istovremeno normalno funkcionirati.
    U tom slučaju koristit će joj da:
  • na neko vrijeme prestane raditi sve duhovne vježbe i čitati duhovnu literaturu
  • privremeno promijeni način prehrane te u svoj jelovnik, primjerice, ponovno unese meso ili neku drugu jaku hranu, koja će pomoći da se „prizemlji“
  • posveti se jednostavnim umirujućim aktivnostima, sportu, šetnji i sl.
  • na neko vrijeme izbjegava ljude i situacije koje ju uznemiruju.

Često je vrlo naporno živjeti s nekim tko prolazi kroz duhovnu krizu. Na neko vrijeme život izlazi iz svoje kolotečine te prijatelji i rodbina bivaju suočeni i s vlastitim emocijama. Prividno normalne i stabilne veze bivaju ugrožene naglim promjenama ponašanja i raspoloženja, što od okoline zahtijeva izuzetno razumijevanje i veliku moć prilagodbe. Budući da je u ljudskoj prirodi da se opire promjeni, suočene s takvom situacijom, i bliske osobe postaju zbunjene te reagiraju na razne načine, od otpora, srama, osjećaja krivnje, zatvaranja očiju pred novonastalom situacijom, samoosude i straha do okrivljavanja i odbijanja osobe koja ih je u to “uvalila”.
No, svatko može upasti u duhovnu krizu i svakome se može dogoditi da neka njemu bliska osoba upadne u duhovnu krizu. Pružite podršku bliskoj osobi koja je u krizi ili je barem ne odbijajte negativnim (ne) verbalnim porukama i sl. Važno je biti pošten prema sebi i tom drugom: kako su ljudi u duhovnoj krizi izuzetno osjetljivi i intuitivni, ne možemo ih zavarati.
Pokušajte stoga biti nježni i otvoreni, informirati se, potražiti nekoga tko može pomoći vama kako biste vi mogli pomoći dragoj osobi… I, svakako, vodite računa o tome da sami “ostanete na nogama”.
Konačno, tu situaciju možete iskoristiti i za vlastiti duhovni razvoj.

Kada kriza prođe, a jednom se to mora dogoditi, oboje ćete uživati u plodovima tog iskustva.
Prestanak krize i povratak u “normalu” također je praćen raznim osjećajima, od privikavanja na male svakodnevne stvari do osjećaja srama, krivnje i osude vlastitoga ponašanja za vrijeme krize, posebice ako je ona bila jaka i praćena nekontroliranim tjelesnim kretnjama i snažnim provalama emocija.
Ponekad je teško shvatiti što se događalo. U toj fazi osoba je još uvijek izuzetno ranjiva i prijemčiva za razna iskustva suptilnijih razina, poput iznenadnih naleta milosti, zahvalnosti, ljubavi, čuđenja, poniznosti i strahopoštovanja, razumijevanja i želje da pomaže, služi drugima. Kada prođe ta prva faza, mnogi ljudi počinju zapažati pozitivne promjene, a duhovnost im postaje važan i vrijedan sastavni dio života. Prošli su dugi put i sad idu dalje.

Iako se naizgled ništa nije dogodilo, promijenilo se mnogo toga.
Kroz krizu su proradili i integrirali mnoge stvari, mnogo toga postavili na svoje mjesto.
Odnosi s okolinom postali su čišći i iskreniji, oni sami nešto su bliže sebi i svojoj istinskoj prirodi.
Do sljedećega puta. I tako redom. Dokle god putova ima.

43