Probudio me Mašin lavež. To je bio znak da želi na dvorište. Kako je ograda bila polomljena, Maša je utrčala u susjedno dvorište. Ugledala sam je ispod gustog ružmarina kako se poigrava s mačićem koji još nije ni progledao. Mislila sam da će ga ubiti i pokušala je spriječiti drškom od metle. Bila je nedjelja, sedam sati ujutro i svi su spavali dok se odigravala ova drama. Uspjela sam spasiti mače, ali je Maša našla drugu žrtvu. Ispod drugog, još gušćeg ružmarina bio je drugi mačić. Kako nisam mogla doprijeti do njega, uzela sam ono prvo mače i odnijela ga u kuću. Zatvorila sam vrata da što manje čujem plač drugog mačića. Za to me vrijeme razdirala činjenica da je Maša sposobna okrutno se poigrati i ubiti mačiće. Samo me čudilo što na mačiću kojeg sam spasila nije bilo nijedne jedine ozljede.
Iako sam se plašila onoga što ću vidjeti, nakon dvadesetak minuta, otvorila sam vrata i uslijedio je tako lijep prizor da su mi suze potekle od ganuća. Maša je u zubima nosila mače i nježno ga spustila na mekani otirač. Bilo je živo i zdravo, ali posve mokro jer ga je Maša, poput prave mame, posve oblizala tj. oprala. Taj prizor kada Maša nježno spušta mače i pažljivo ga opere, ostat će u sjećanju kao čudesno lijep, jedan od najljepših koje sam vidjela. Dugo sam je mazila i šaputala joj na uho da je volim i da mi je žao što sam je tako ružno optužila. Ona me zadovoljno gledala svojim očima punim ljubavi.
Autor: Snježana Akrap-Sušac, kratke proze
123