Koraci do uspjeha…..

Ako se vratim malo unazad, zapravo do samog djetinjstva , sjetit ću se možda tih prvih važnih koraka. Onda kad sam još bila sigurna pod budnim okom roditelja, kad su me oni čuvali od svakog mogućeg pada. Tada nisam znala niti razumjela koliku odgovornost su oni imali na sebi. Pružajući svoje ruke pridržavali su moje, svojom brigom i pažnjom usmjerili korake. S tim uvjerenjima mogla sam bezbrižno krenuti u svijet koji kao da me čekao raširenih ruku, no zapravo i nije bilo baš tako. Naučila sam da riječ uspjeh zvuči previše odraslo i u samim koracima svaki slijedeći činio se ponekad težim ili lakšim. Išla sam usprkos nemirima i strahovima, čak ponekad i u inat teškoćama. Shvatila sam da i ja sad imam tu istu odgovornost i postavila sam si dva važna pitanja kojima se i dan danas vodim: kako i kamo usmjeriti korake i mogu li ići utrtim stazama ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe? Naravno da sam željela najbolje za sebe no nisam htjela ni zanemariti potrebe drugih. Onda kad sam trebala stati, stala sam i ostavljala po strani materijalno da bi uživala u duhovnom. Pružala sam ruke onda kad su moje vlastite potrebe i potrebe drugih bile važnije od ispraznog hoda. Svojom brigom i pažnjom pružala sam sigurnost sebi i drugima, gledajući srcem naučila sam gledati svijet drugim očima. Kroz prihvaćanje svakodnevice, kroz nadu i vjeru u bolje sutra, u ono neprolazno i neprocjenjivo. Često idemo samo za vlastitim ciljevima i uspjesima. Ljutimo se, zavidimo, zanemarujući stvarnu svrhu naših postupaka. Koračati prema vlastitom cilju ne znači ostavljati tragove u pijesku koje će prvi vjetar otpuhati. I što je na koncu važnije? Na svojem putu odlučila sam koračati polako, ali ispravno ostavljajući za sobom neizbrisiv trag, jer uspjeh se ne mjeri koracima već srcem.

Autor: Karolina Obradović

153