Ponekad se susretnem s tužnim životnim pričama i onda pokušam izvući najbolje, ono nešto što bi moglo djelovati pozitivno ili barem tako zazvučati. Jednom mi se prijateljica požalila da je pojedinci gaze, napadaju, vrijeđaju, a ni sama ne može dokučiti zbog čega – da ju jednostavno ne vole. Bacila me je u razmišljanje… Poprilično sam iskusila i naučila, a mislim da je od svega najpametnija, reći ću, odluka da ni od čega i ni od koga ne očekujem previše, pogotovo ako nemam nikakva utjecaja. Smatram da je na kraju bolje reći – slutila sam, nego da se razočaram. Iako, to ne znači da tapkam u mjestu, za snove se uvijek treba svojski boriti: Nikako ne želim podleći Einsteinovoj teoriji maloumnosti pa neprestano činiti jedno te isto, a očekivati drukčiji ishod. Svi koji me dobro poznaju, znaju za moju ljubav prema pisanju. Mogu reći da sam puno naučila kroz to pisanje. Pišući, uvijek mi je teško pisati o lošim, zlim ljudima (a bilo bi skroz glupo da su mi svi likovi bajni). Primijetila sam da za njih, za svoje izmišljene likove, uvijek tražim opravdanja pa bila to frustracija, gnjev… na koncu, svejedno, jer upala sam u klupko razmišljanja. Uistinu, počela sam vjerovati da je i u stvarnosti slično, da su to većinom osobe koje su povrijeđene, nevažno kada i na koji način, a onda im se desi da im gotovo ništa ne polazi za rukom, nekako im sve loše ide; vrte se u beskonačnom krugu frustracije. Frustrirani su, a odraz svega je nerijetko napad na druge. U suštini su slabi, ne pronalaze sebe, slijepi su i gluhi za svoje poteze. Na kraju su oni ti koji pate. Premda se tako ne čini, doista je tako. U vrijeđanju drugih pronalaze satisfakciju, ali takvo što je kratkotrajno, doslovno instant, i evo ga, krug se zatvara. Mnogo puta sam čula kako malo govorim o sebi, a i kada to radim, obično to budu “pripovijetke” o vlastitim manama i slično. Bit je u tome da sam obična. Nisam imuna na ljudske slabosti pa stoga ne bih voljela ikad ikoga povrijediti. Ma ja bih najradije zagrlila svijet i obasula ga cjelovima, ali potiho, možda čak i tajno. Jednostavno se ne volim isticati u svom postojanju, niti junačiti jer junakinja nisam. Najradije razmišljam, ne o tome kako sebe sačuvati od drugih, nego kako druge sačuvati od sebe. Volim tu misao nazivati neugaženom stazom. Iako, u ovim bespućima svega i svačega, često se pitam imam li hrabrosti kročiti tim novim, neugaženim stazama. Imam li hrabrosti kročiti u neizvjesnost? Imam li snage za čuvanje drugih od sebe? Što ako doživim nešto slično i nađem se na mjestu svoje prijateljice? Uvijek je lako pričati, ostati vjeran priči, to je već drugi par rukava. Stoga sam se na neki način pripremila, kažem, nikad se ne zna… Svi imamo vlastita razmišljanja i, naravno, ne morate se složiti sa mnom, s mojim mislima, no mislim kako je najvažnije maknuti se od rasprava, što je jedna vrste samoobrane. Možda sad to zvuči čudno, čak nemoguće, ali neusporedivo je s mirom u srcu – a tko ne želi mirno srce? Osim toga, pomišljam kako bih u nezahvalnoj situaciji, ako bih tjerala mak na konac, i sama upala u beskonačni krug. Od jedne riječi nastanu dvije, od dvije četiri, od četiri osam… od muhe nastane slon. Nije li tako? Vjerojatno bih u smislenim riječima našla dvosmislenost, čitala između redaka… i što sve ne. Jer, istini za volju, teško je ostati vjeran “priči”. Vjerujte, radije ću se povući i u tišini računati na pravdu, nego se naći u beskonačnom krugu. Zato kažem, kad vam je najteže, kad imate osjećaj da vas gaze, a pritom znate da niste to zaslužili – glavu gore i samo naprijed. Nećete vi biti ti koji će se jednom bojati pogledati savjesti u oči. Nećete vi biti ti kojima će naići nemirni dani i noći… Sve prolazi i sve trebamo pustiti da ide svojim tijekom. Pravda je slijepa, ali uvijek na kraju progleda… I znate što – Svjesno odlučih i dalje bivati slijepa za trenutke kada ono malo loših ljudi postanu žrtve, žrtve samih sebe i svojih frustracija…
Autor: Božana Ćosić
267