Početak rujna oduvijek me svojim mirom i sunčanim danima činio sretnom i bezbrižnom. I toga sam se rujanskog dana veselo igrala sa svojom maltezericom Mašom, ispijala kavicu u dvorištu i slušala Maksima Mrvicu. Imala sam još dovoljno vremena da se spremim za sistematski pregled. Potpuno opuštena, zaputila sam se u grad. S kolegicama sam popila još jednu kavu i otišla na pregled. Pet minuta poslije obratio mi se zgodni, neljubazni doktor: “Ovdje je neka tvorba čiji mi se oblik i veličina ne sviđaju!” Pomislila sam kako se ni on meni ne sviđa. Na moj upit o čemu se radi, reče grubo da i on još gleda. Odlučila sam ne pitati više ništa. Odveo me u ordinaciju onkologa, koji je bio toliko ljubazan i suosjećajan da sam jedva shvatila da imam karcinom! Izašla sam i prepustila se toplim sunčanim zrakama. Sve je bilo isto kao i prije pola sata, samo se moj život potpuno promijenio. Nisam plakala, nisam bila preplašena, ali mi je bilo teško što ću morati reći sestri i najbližima, a skrivati od mame, koja je živjela dovoljno daleko. Sestra je, naravno, bila očajna, a ja sam se pitala zašto mene ne plaši ni bolest ni dugotrajno liječenje. Znala sam da me čeka teško razdoblje, ali mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bih mogla umrijeti! Bila sam svjesna da je to nerealno, da je tanka nit između “jave i sna”, ali moje raspoloženje i planiranje putovanja s prijateljicom na Siciliju ništa nije promijenilo. Zagreb. Rebro. Doktorica gleda nalaze i kaže da joj je sve jasno. Određuje mi šesnaest kemoterapija i nakon njih poštednu operaciju i zračenje. Priprema me na neke popratne pojave terapije. Najviše me pogađa to što ću za dva tjedna izgubiti kosu. Odmah kupujem “svog Duška Lokina” (ispričavam se, ali tako sam je zvala). Najteži mi je trenutak bio kad sam jedne subotnje večeri u svojoj šaci ugledala kosu. Nisam mogla prestati prolaziti rukom kroz kosu dok umivaonik nije bio prepun. Stavila sam “Lokina” i čekala ponedjeljak da se posve ošišam. I to sam preživjela! Spakirala sam se i otputovala na Siciliju (između dvije kemoterapije). Odlično sam se osjećala, samo bih i na mali vjetrić molila prijateljicu: “Lili, daj mi rajf, odletjet će mi “Lokin”! Bilo je to u rujnu 2015.g. Još sam živa i pišem ove retke namijenjene onima koji prolaze ono što sam i ja (ali i svima ostalima) i što još uvijek prolazim.
Život je jači od bilo čega! Znam da se bolest može vratiti, ALI I NE MORA! Biram ovo drugo i smiješim se ispijajući kavu , dok prve zrake sunca ulaze u moju sobu.
Mislit ću o ljepotama života DANAS!
Autor: Snježana Akrap-Sušac
141